“Mehka moć” je termin uveden u diplomatiju krajem 80-tih godina prošlog stoljeća. To je vrlo zahtjevan oblik vanjske politike, jer da bi bila uspješna u praksi i na terenu, treba postići efekat “propagande bez propagande”. Dodatni izazov ovakvom djelovanju u međunarodnim odnosima jest okolnosti intezivnog razvoja tehnologija komunikacije i društvenih mreža, jer “mehka moć” je utemeljena na vjerodostojnosti informacija.

Knjiga Turkey’s Soft Power and Public Diplomacy in Bosnia-Herzegovina and Sandžak (2002 -2017) autora Jahje Muhasilovića njegova je doktorska disertacija, koja je rezultat višegodišnjih istraživanja prisustva i percepcije turske politike na dijelu Balkana gdje uglavnom žive Bošnjaci.

Muhasilović je predavač na International University of Sarajevo i geopolitički analitičar Balkana i Bliskog istoka. Izdavač knjige je Unija općina turskog svijeta (TDBB), koja je osnovana 2003. godine, u cilju dijeljenja iskustava i znanja, a ima aktivnosti u više od 30 zemalja i oko 1.200 općina članica.

S Muhasilovićem razgovaramo o njegovoj knjizi i rezultatima istraživanja.

• Šta je to ‘mehka diplomatija’ i na koji način Turska realizira svoju ‘mehku diplomatiju’ na područje Bosne i Hercegovine i Sandžaka?

– “Mehka moć” je svaki vid utjecaja koji isključuje vojno i ekonomsko prisustvo. Prema začetniku termina Joseph Nyeu, “mehka moć” je “moć privlačnosti“, koja plijeni i tjera druge političke aktere da rade poteze koji služe u vašu korist. Do sada su se u literaturi kao najbolji reprezent “mehke moći” uzimale Sjedinjene Američke Države. Međutim, Turska je jedna od zemalja koja je u zadnjoj deceniji postala vidljiviji kulturološki faktor – kako na Balkanu, tako i u drugim regijama, kao što su Bliski istok ili Kavkaz. Upravo su Bosna i Hercegovina i Sandžak među najzanimljivijima Ankari u promociji vlastite “mehke moći”. Razlozi su jasni – Bosna i Hercegovina i Sandžak se smatraju kulturološki bliskim, pa je od tuda i izrazita zainteresiranost.

Turska, slično mnogim drugim zemljama, posjeduje više instrumenata za plasiranje vlastitih kulturnih kapaciteta. Ona nastoji instrumentalizirati svoje bogate kulturne kapaciteta, u cilju maksimalizacije vlastitog utjecaja kroz koncept “mehke moći”. Upravo je javna diplomatija najbolji mediji za operacionalizaciju “mehke moći”. S tim ciljem u Turskoj je osnovan niz državnih institucija kako bi se preko njih radilo na plasiranju turske “mehke moći”. Jedna od takvih organizacija je i Uprava za vjerska pitanja Republike Turske (Dijanet). Iako je Dijanet osnovan s drugim ciljem u ranim danima Republike, on je, nakon pada Sovjetskog saveza, postao eminentan međunarodni igrač. Kroz Dijanet Ankara provodi svoju vjersku diplomatiju. Dijanet nije jedina institucija koja se koristi u tu svrhu. Tu je i niz drugih institucija, kao što su Yunus Emre Institut za promociju turskog jezika i kulture, YTB za razmjenu stranih studenata, TIKA za obnovu kulturnog naslijeđa i mnogi drugi. Sve ove institucije su veoma aktivne u našoj regiji i svakako Balkan zauzima vrlo bitno mjesto u strategiji svih navedenih organizacija.

• Koji je od tri analizirana oblika turske ‘mehke diplomatije’ dao najbolje rezultate na terenu?

– Rezultati na terenu svih institucija koje su analizirane u knjizi su promjenljivi. U nekim sferama su sve jako uspješne, dok je u nekim vidljivo kaskanje. Svakako one s dužom tradicijom su imale dovoljno vremena da se institucionalno etabliraju i razgranaju svoju mrežu diljem svijeta. Široka razgranatost ne mora nužno biti i indikator uspješnosti. Naročito kada je riječ o turskoj javnoj diplomatiji.

Međutim, svakako najefikasnija dimenzija turske “mehke moći”, po mojem mišljenju, su turske serije. One nisu pod direktnom upravom države, niti se mogu smatrati javnom diplomatijom. Obično su rezultat vrlo dinamičnog filmskog sektora u Turskoj. Onog momenta kada je turska vlada shvatila kulturološku moć turskih serija, vladine institucije i producentski krugovi bliski političkom establišmentu su počeli praviti politički i ideološki obojene serije. Takve serije se emitiraju i na našim televizijama. Međutim, može se reći da nisu izazvale onaj obim pažnje kao one komercijalnog karaktera pravljenje s ciljem privlačenja što veće gledanosti.

• Koje su najčešće pozitivne, a koje negativne reakcije na tursko prisustvo u Bosni i Hercegovini i Sandžaku?

– Vrijeme je pokazalo da domaće stanovništvo želi u Turskoj vidjeti faktor koji će raditi na pomirenju u regiji i koji će pomagati proces priključenja Evropskoj uniji i NATO savezu. Prije desetak godina sam diljem Bosne i Hercegovine uradio anketu koja mi je to još jednom jasno potvrdila. Slično govore i druge ankete. Pokušaji Turske da izgradi nezavisnu vanjsku politiku od NATO saveza i njeno interesno zbližavanje s Rusijom je naročito kod Bošnjaka počelo stvarati izrazitu nervozu. Sličnog su stava i Albanci. Upravo se ova dva naroda smatraju okosnicom turske vanjske politike na Balkanu. Osim jednog malog dijela stanovništva, većina u regiji je stava da ne žele neku novu Rusiju, koja bi bila u drugom formatu.

Nedovoljno razumijevanje lokalnih dinamika i šturo definirana strategija su svakako najveće mahane turske vanjske politike. Iz toga proizilazi i nedostatak suptilnosti. Obično ova dva pomenuta fenomena su razlog za sve kritike vanjske politike. Kada je riječ o “mehkoj moći” Turskoj se često prebacuje kako pokušava asimilirati u vlastiti kulturološki obrazac, koji je nerijetko stran balkanskom čovjeku. U knjizi sam pokušao ukazati na taj problem, međutim, ne vidim da je došlo do bitnije korekcije u tom smislu. Svakako je zadatak na domaćim političarima i vođama vjerskih institucija da sami definiraju model kulturne razmjene s Turskom. U suprotnom ćemo ostati taoci modela koji se nude iz vana. Isto važi i sa saradnju s drugim zemljama.

• Bliski istok, kao geografski i politički termin, u bliskoj prošlosti ‘pomjerao’ je granice shodno smanjenju teritorije Osmanskog carstva, odnosno jačanja Evropske unije. Sa jedne strane imamo Tursku, Kavkaz, Kipar, Izrael i, ponekad, Kazahstan uključene u evropska sportska takmičenja, kulturne manifestacije i političke procese, a s druge strane imamo Savez općina turskog svijeta, Turkoviziju i slične projekte koji integriraju nekadašnji prostor Osmanske države na evropskom jugoistoku. Može li Balkan dvostruko profitirati u navedenim odnosima?

– U poređenju s kulturnim manifestacijama koje slijede zapadne obrasce, projekti kao što su Turkovizija ostaju marginalni. Ni sami turkofoni projekti nemaju jasno definirane kulturne i geografske okvire. Vidjet ćete da na tim manifestacijama nastupaju zemlje koje nikada nisu bile dio Osmanskog carstva, kao Mongolija ili Kazahstan, ili zemlje koje nisu turkijske, kao što su Albanija ili Bosna i Hercegovina. Model biranja učesnika ne ide ni po vjerskoj liniji, jer zemlje poput Mađarske se odazivaju na slična takmičenja. U odabiru učesnika ni suverenost nije referenca, jer ponekad autonomne oblasti, poput Gagauzije u Moldaviji, ili čak kulturološke regije koje nisu pravni subjekt, poput Sandžaka, nađu se na takmičenjima. Ukratko, uzevši sve navedeno u obzir, vrlo je nejasno šta takmičenja poput Turkovizije uopće zagovaraju.

Balkan kao regija svakako može i treba profitirati od svog geografskog položaja. Međutim, da bi se u tome uspjelo, potrebno je odustati od bivanjem eksponatom velikih i regionalnih sila, a za to je potrebna promjena svijesti i općedruštveno djelovanje. Ljudi na Balkanu su sistemski i suptilno naučeni da se stide svoga zavičaja i da na velike geopolitičke aktere gledaju iz cipela inferiornosti, zaboravljajući da su upravo oni ti koji su aktivno gradili i bivali temeljom svih oni “superiornih“ civilizacija kojima su kasnije služili. Dok se ne promijeni podanički pristup prema “velikim igračima“ teško je očekivati da će ova regija imati neke koristi od ustaljenih dihotomija.

Jahja Muhasilović je predavač na International University of Sarajevo i geopolitički analitičar Balkana i Bliskog istoka. (Anadolija)